Gubitak osobe koju smo poznavali uvek je težak i svako od nas se sa tom vrstom bola nosi na drugačiji način. Reakcija koju ćemo imati na ovu vrstu neprijatnog događaja uglavnom zavisi od prirode situacije (koliko smo bili bliski sa tom osobom i u kojoj meri nas je vest o njenoj smrti iznenadila), ali i od nas samih (kako inače podnosimo teške situacije, kakve su nam druge životne okolnosti, kakvu podršku imamo i kako uopšte tumačimo smrt). Iako se zbog ovih i brojnih drugih faktora naše reakcije na nečiju smrt mogu značajno razlikovati, svaka od njih je u potpunosti normalna, pa čak i onda kada je drugim ljudima naizgled nejasna. Možemo prolaziti kroz razna stanja na putu do prihvatanja stvarnosti koja nije nimalo prijatna, ali obično na kraju svi uspemo nekako da naučimo kako da u njoj nastavimo da živimo uprkos svemu.
Šta sve možemo osećati kada izgubimo blisku osobu?
Neka od najčešćih osećanja koja se mogu javiti usled gubitka su:
- iznenađenost („šok“)
- strah
- tuga
- bes (ljutnja na osobu koja je preminula, na sebe, na svet, na nepravdu što je baš ona preminula …)
- krivica
- bespomoćnost
- bezvoljnost
- osećaj praznine
- čežnja
- olakšanje
Ova se osećanja mogu pojaviti samostalno, mogu se smenjivati, a moguće je da istovremeno doživljavamo i više različitih emocija. Kod nekoga se mogu otvoreno ispoljavati (npr. u vidu plača, izliva besa itd.), dok ih neki zadržavaju za sebe, tako da ih drugi ljudi ne vide dok im sami ne saopšte šta osećaju. Nije neobično ni da ne osećamo ništa, čak ni onda kada nam se čini da su svi oko nas vidljivo tužni. Takođe se može desiti da se ova osećanja pojave i dosta kasnije (npr. nakon nekoliko meseci), pa čak i onda kada pomislimo da smo „preboleli“ gubitak.
Kako gubitak može uticati
na naše misli?
Na razne načine. Možemo postati zbunjeni, zaboravni i slabo usredsređeni na svakodnevne obaveze (npr. na učenje ili posao). Mogu nam padati na pamet razne međusobno nepovezane stvari, a možemo i više nego ranije da mislimo na osobu koja je preminula. Neki ljudi mogu postati toliko okupirani gubitkom da stalno „vraćaju film“ na ono što mu je prethodilo, a nije retkost ni da se slične teme pojavljuju u snu (ili u vidu noćnih mora). Ponekad se može desiti i da „osećamo“ prisustvo preminule osobe u nekim svakodnevnim situacijama.
Suočavanje sa gubitkom nas može navesti da počnemo da razmišljamo i o smislu života uopšte. Neka od pitanja koja mogu da iskrsnu su: „Čemu sve ovo kad ionako umiremo?“, „Zašto se ovo desilo baš sada?“, „Zašto baš meni?“ i sl. Ljudi koji su vernici mogu izgubiti veru ili posumnjati u njenu svrhu, a neko može postati i sujeveran (odnosno verovati da neke radnje, npr. „kucanje“ u drvo, mogu da otklone mogućnost ponavljanja sličnog događaja u budućnosti). U ovakvim situacijama je ipak važno da se podsetimo da u životu postoje i druge stvari koje nas mogu ispuniti u budućnosti i da to što se u datom trenutku osećamo loše ne znači da će to osećanje zauvek biti tu i biti podjednako snažno.
Šta se dešava sa telom?
Kada nekoga izgubimo, može se desiti da osetimo razne neuobičajene telesne simptome. Neki od njih obuhvataju:
- drhtavicu
- ,,knedlu” u grlu (odnosno stezanje u grudima)
- bol u različitim delovima tela
- iscrpljenost
- probleme sa spavanjem (prekomerno spavanje, nesanicu, buđenje u toku noći…)
- probleme sa ishranom (gubitak apetita ili prejedanje)
- mučninu
- napade panike (lupanje srca, nedostatak vazduha, vrtoglavice…)
Ipak, ni ovi osećaji ne treba da budu razlog za dodatnu brigu, jer je sasvim normalno da se ono što nam se ,,mota” po glavi odrazi i na naše telo.

Kako gubitak može da promeni ponašanje?
Neko ima potrebu da se povuče u sebe i da ne priča ni sa kim o onome što se dogodilo, što može dovesti do jačeg osećanja usamljenosti, napuštenosti ili odvojenosti od drugih. Nekima pak povlačenje iz društva više prija, jer ih prisustvo drugih ljudi naprosto nervira (a to često otvoreno i pokazuju), čak i onda kada ti drugi ljudi nemaju lošu nameru i kada pokušavaju da im pruže podršku. S druge strane, neko se može osećati najsigurnije kada je okružen drugim bliskim osobama (porodicom, prijateljima i sl.) koje je gubitak takođe pogodio.
Neki ljudi nemaju preteranu želju da se vrate svojim uobičajenim aktivnostima, kao što su škola ili posao, dok drugi upravo u njima pronalaze utehu. Neko se, pak, može izložiti različitim rizicima, kao što je prekomerna upotreba alkohola, droge ili lekova.
Kao i druge vrste reakcija, sve ove su podjednako razumljive, jer se svako od nas sa gubitkom nosi na svoj način. Međutim, neke od njih (naročito zloupotreba droge i alkohola) mogu dovesti do pogoršanja našeg stanja, te je neophodno pronaći neko rešenje koje će za nas biti korisnije na duže staze.
Šta mogu da uradim?
Budi strpljiv/a
Daj sebi dovoljno vremena za razmišljanje i privikavanje na promenu. Iako je događaj nepovoljan, to ne znači da iz njega ne možeš izvući ništa dobro za sebe. Svaka nova situacija zahteva da joj se u određenoj meri prilagodimo a na taj način sazrevamo i skupljamo snagu za buduće izazove. Sve velike neprijatnosti vremenom prođu, a mi ostajemo bogatiji za jedno iskustvo iz kojeg učimo.
Preuzmi kontrolu
Kako je gubitak nemoguće nadoknaditi, ne preostaje nam ništa drugo do da pokušamo da promenimo ono što još uvek možemo, a to su naša osećanja.
- Osvesti ih! Važno je da dozvolimo sebi da zaista proživimo sva osećanja koja se jave — da plačemo ako smo tužni, da se „istresemo“ ako smo besni i sl. Neprijatna osećanja samo jačaju i deluju još strašnije nego što zaista jesu ako ih ignorišemo i „guramo pod tepih“.
- Nemoj prestati da vodiš računa o sebi. Potrudi se da obezbediš sebi dovoljno sna, kretanja, zdrave hrane, ali i druge zanimljive aktivnosti (npr. hobije). Pokušaj da, koliko god možeš, smanjiš dodatne izvore stresa (visoka očekivanja od sebe, veliki broj obaveza, donošenje važnih odluka, itd.).
- Dozvoli sebi i da se raduješ. Uprkos svim negativnim osećanjima, u životu će ti se neminovno događati i lepe stvari. Nema potrebe da osećaš krivicu ako te one raduju. To samo znači da si na pravom putu da se navikneš na novu ,,normalu” i da se na zdrav način nosiš sa gubitkom.
Ostvari ,,kontakt”
Postoje razni načini da iskažeš poštovanje i druga osećanja prema preminuloj osobi:
- Napiši joj pismo u kojem ćeš iskazati ono što nisi stigao/la, ono što trenutno osećaš ili bilo šta drugo što bi joj rekao/la da možeš. Na taj način možeš smanjiti doživljaj nedorečenosti i pospešiti ispunjenost.
- Obavi neki ritual. Ukoliko nisi religiozan/a i/ili ne voliš da posećuješ groblje, možeš osmisliti sopstveni ritual kojim ćeš se „oprostiti“ od drage osobe (npr. pusti balon da odleti u nebo ili baci latice nekog cveta u reku). S druge strane, možeš proučiti tumačenje smrti u okviru svoje religije i potražiti utehu u njemu i sa njim povezanim obredima.
- Pokušaj da uradiš nešto kreativno. Ako ti je umetnost bliska, prikaži svoja osećanja kroz neko umetničko delo (crtež, pesmu, tekst…). Ako nije, možeš osmisliti neku aktivnost, samostalno ili zajedno sa drugim ljudima koji su osobu poznavali (npr. deljenje uspomena, pregledanje starih fotografija, sadnja drveta i sl.).
- Ispoštuj važne datume. Nemoj se uplašiti ako se neprijatna osećanja pojačaju prilikom godišnjica, rođendana preminule osobe i drugih praznika. Iskoristi tu priliku da se prisetiš lepih trenutaka sa dragom osobom ili ponovi neki od rituala.
Podeli svoje iskustvo
Iako ti se isprva može činiti da niko zaista ne razume kroz šta prolaziš i da je za tebe bolje da se u potpunosti povučeš, drugi ljudi te ipak mogu iznenaditi ukoliko im daš šansu. Pokušaj da ispričaš šta osećaš nekoj osobi kojoj veruješ ili joj prenesi svoje utiske o osobi koja je preminula (npr. kakva je bila, šta ti nedostaje i sl.), ma koliko to bolno delovalo u početku. Teret je barem malo lakši kada se podeli sa još nekim, a nikad ne znaš gde možeš naleteti na neki savet koji će ti možda zapravo biti od koristi.
Ne stidi se da potražiš dodatnu pomoć!
Ukoliko osetiš da si preopterećen/a neprijatnim osećanjima i mislima, ukoliko te one ometaju u svakodnevnom funkcionisanju i/ili razmišljaš da posegneš za alkoholom, drogama, lekovima ili nekim drugim „brzim“ rešenjem, nemoj se ustručavati da potražiš podršku stručne osobe koja će ti pomoći da što lakše prebrodiš ovaj nesporno težak trenutak u tvom životu.
Poštovani, tražeći odgovor na pitanje ” Kako prebroditi gubitak bliske osobe” naišla sam na vaš sajt.
9 meseci sam negovala svekrvu, do mere da sam je hranila i terala da pije vodu. Imala je tumor na mozgu i nije mogla vremenom da govori, gledala sam kako joj delovi tela otkazuju i kako se život gasi. Svako jutro sam se budila sa pitanjem da li ću je pronaći živu i nekada je u toku obroka zaspala da sam mislila da je preminula. Moj strah od toga da ću je naći mrtvu je ispao još gori jer je ona jedno jutro zaspala duboko, upala u komu i bila sam uz nju u njenom poslednjem dahu. Dok nije umrla drzao me je adrenalin neki koji me je terao da izdrzim svaki dan u obavezama oko nje i oko svog zivota, svog petogodisnjeg sina, muza, kuce, posla.
Previse tereta na mojim ledjima.
Od kako je umrla kao da se probudio neki nemir u meni, ujutro se budim sa lupanjem srca i sa stegnutim- nemirnim stomakom, vrtoglavicama. Tako vec tri meseca unazad.
Sada se vec plasim i ne znam kako da se izborim sa tim.
Cesto su mi scene negovanja i poslednjeg njenog daha pred ocima.
Reagujem stresno na bilo kakav nemir..temperaturu sina ili neki izjalovljen plan.
Ne znam kako da dođem sebi a jako bih zelela da zivim mirno jer imam divnog sina i muza.
Muz je bolje sve podneo, no ja sam najvise bila uz nju i sve videla pa mu je zao sto se to toliko odrazilo na moje zdravlje.
Bila bih zahvala na bilo kakvom savetu..kako da pomognem sebi.
Bes koji sam osecala jer se ona predala bolesti i pala nama na teret i sada moju psihu je jos tu..zelim da joj na neki nacin oprostim ali ne znam kako.
Odem na groblje ali ne osecam nista, bes je i dalje tu..volela bih da se isplacem ali ne mogu. Kao da je sve zarobljeno u meni.
Hvala od srca i izvinjavam se na dugoj poruci 😥
Drago nam je što ste našli snage da pišete i potražite pomoć, to je prvi i najvažniji korak. Imajuću u vidu da već tri meseca se nosite sa tako intezivnim emocijama koje polako utiču i na vaše celokupno zdravlje verujemo da bi bilo najvažnije da se pre svega obratitete Vašem izabranom lekaru koji bi moga odmah da Vam pomogne i uputi na druge dostupne resurse u Vašoj zajednici.
Dodatno mi Vas možemo uputiti na usluge koje su besplatne i lako dostupne, za ovaj “prvi period”:
1. Možete kontaktirati Nacionalnu dečiju liniju koja na raspolaganju ima i podršku roditeljima putem telefona: NADEL: 116111 koji je dostupan 0-24h ili preko roditeljskog telefona: 0800 007000 koji je dostupan u periodu 16.00 – 22.00h, ili preko četa upravo na stranici svejeok (u donjem desnom uglu)
2. CEZAM gde možete dobiti podršku i online putem zakazivanjem na ovaj link: https://cezam.rs/e-savetovaliste/
3. Možete se javiti Centru “Srce”, oni rade na pružanju emotivne podrške i prevenciji suicida. I obučeni su da razgovaraju o stvarima koje su teške i od kojih nas je i samih strah. Možete im se javiti svaki radni dan od 14h do 23h na besplatan broj telefona – 0800 300 303 ili na čet (desni donji ugao na sajtu centarsrce.org).
4. Takođe, psiholozi iz Savetovališta Pričajmo (k)od kuće mogu da budu tu za vas putem mejla pricajmokodkuce@gmail.com ili četa na stranici https://www.pricajmokodkuce.com/
5. Udurženje Novosadski humanitarni centar pruža besplatne psihoterapijske sesije, koje mogu biti i onlajn (s tim da postoji mogućnost da ćete čekati na termin par nedelja) – https://www.savetovaliste.nshc.org.rs/