Kao jedna od starijih vršnjačkih edukatorki u oblasti mentalnog zdravlja, drago mi je da se sada, više nego kada sam ja bila u srednjoj školi, raširila svest i potreba da brinemo o mentalnom zdravlju, jedni o drugima i da budemo u tom procesu tu, jedni za druge, uz puno uvažavanje...
Priča počinje aprila 2002. I pored vidljivog deformiteta grudne kosti, rođena sam s najvišim ocenama — kako se to desilo, niko od doktora nije imao odgovor za mojih skoro 20 godina života.
Ponekad ti se može činiti da je život nepodnošljiv. Ali i tada je podnošljiv. Uvek možeš da odlučiš da uprkos svemu nastaviš dalje i sačekaš da se stvari malo poboljšaju.
Ljudi mogu ponekad da se prema nama ophode na način koji nam ne prija. To mogu biti i ljudi koje dobro poznajemo, ali i potpuni neznanci. Ko god da je u pitanju, važno je da na vreme odreagujemo i da se zaštitimo, kako bismo sprečili štetne posledice po svoju bezbednost...
Nije lako odvažiti se i odlučiti da se obratimo nekome za pomoć u vezi sa problemima sa kojima se suočavamo. Mnogi ljudi se plaše da će delovati kao „slabići“, odnosno da su nesposobni da sami reše svoj problem, druge će biti sramota da zatraže pomoć, a treći će se osećati...
Briga o sebi ne podrazumeva sebično razmišljanje isključivo o sebi i zanemarivanje drugih. Ona predstavlja niz aktivnosti koje nam mogu pomoći da ispunimo svoje osnovne potrebe, a za koje bi svi trebalo da izdvojimo bar malo vremena u toku dana, jer na taj način možemo značajno da unapredimo kako svoje...
Ponekad je samo jedan negativan komentar dovoljan da nas poljulja i da počnemo da mislimo da nismo dovoljno dobri i da manje vredimo. Umemo i da zavidimo ljudima za koje nam se čini da imaju visoko samopouzdanje i da ih ništa ružno ne dotiče u životu. Iako i ti ljudi...